Pogled na malo planinsko selo Leis ponad Valsa, čuvenog u arhitektonskom smislu, u jednom nas času iznenađuje. Događa se to u trenutku kad pred nama na jutarnjem suncu zabljesnu dva krova pokrivena škriljevcem, kakvim su uostalom prekrivene i sve druge seoske kuće. Međutim, ova dva krova lebde, a i razmiču se blago jedan od drugog istodobno pokazujući jasno svoje zajedništvo. U staro alpsko selo iz 18. st., koje se smije tako nazvati premda ima samo 16 stanovnika, no ima i kapelu i gostionicu, Peter Zumthor ušao je s dvije kuće od kojih je jednu izgradio za svoju suprugu, a ušao je s poštovanjem prema zatečenom stanju. Uspostavio je odnos s vernakularnom tradicijom prilagodivši se pritom uvjetima ponekad ekstremne klime, ali i mogućnostima što ih pruža krajolik, a to nije samo raskošna alpska scena, već i vegetacija, mirisi, atmosfera.
Tu gdje cvate plavo alpsko cvijeće, a divljač dolazi do kuća, može se osjetiti jedinstvo s prirodom. U Leisu se valja podsjetiti na riječi Alvara Aalta: Arhitektura se ne može odvojiti od prirodnih i ljudskih faktora. Štoviše, njena je funkcija da nam prirodu posve približi. Vrlo precizno poznavajući anonimnu arhitekturu kantona Graubünden, Zumthor preuzima njenu materijalnost, dok istovremeno interpretira i transformira njene konstruktivne principe.
Konstruktivni sistem tradicionalne seljačke kuće od četiri zida koja čine neku vrstu krute kutije, omogućava tek manje otvore. Kako je jedna od bitnih arhitektovih intencija bila uvesti prirodu i krajolik u kuću, trebalo je naći ravnotežu između poštivanja tradicije zatečenog okoliša i novih želja i potreba. Taj je akt balansa arhitekt izveo zaista dojmljivo, uvodeći veći broj tradicionalno konstruiranih drvenih ‘kutija’ koje zatvaraju služeće prostore: stepeništa, kupaonice, spremišta, garderobe. Te kutije povezane stropnim konstrukcijama čine nosivi sustav kuće, a između njih omogućena su ostakljenja u čitavoj visini prostorija.
Kod kuća u Leisu drvo nije upotrebljeno kao plašt niti kao maska, već kao masivna drvena građa svih zidova, a tek je u kontaktu s tlom upotrijebljen beton. Grede široke 11 cm, visoke 20 cm i dužine do 6,60 metara slagane su jedne iznad drugih, povezane klasičnim tesarskim vezovima kao što je npr. lastin rep. Svi elementi potrebni za gradnju - zidne i stropne grede, prozorski okviri, metalne poveznice, osobito dugački vijci, čelične razupore i slično - sve je to prefabricirano i pripremljeno za ugradnju stiglo na gradilište.
Termički sušena drvena građa imala je valjani stupanj vlažnosti: 14% za unutrašnje zidove i 17% za fasadne elemente. Svi su otvori, utori, elementi vezova već bili na pravim mjestima točno određenih elemenata konstrukcije, pri čemu je za obje kuće bilo potrebno oko 5000 greda, među kojima je bilo malo istovjetnih. Sve je to izvedeno kompjuteriziranim strojevima na podlozi podataka iz izvedbenih planova.
Peter Zumthor jednako oduševljeno govori o produkciji građevnih elemenata, kao i o njihovoj montaži na gradilištu: ...Stojeći ispred staklene stijene promatramo fluidni staccato rada stroja. Alati su oštri, preciznost je velika. I dalje: Čini mi se da se lanjske godine gotovo čitavog ljeta moglo čuti tesare kako lupaju kladivima katkada u ritmu poljodjeljskih mašina, zvonaca što ih oko vrata nose koze na strmoj ispaši i zvonkog zvuka crkvenih zvona, obližnje, vapneno bijele kapele sv. Jakova. Razmaknutih nogu, koncentriranog izraza lica, no ipak smiješeći se posjetiocu, ritmički su udarali po gredama.
Kuće se polako suše, drvo će se skupljati tako da će se u sljedećih nekoliko godina visina katova smanjiti za 2-3 cm. Dakako, svi su prozori, vrata, stube, instalacije kao i ugrađeni ormari pripremljeni za promjene imanentne drvetu kao građevnom materijalu. Ugodnu klimu kuće osigurava niz malih otvora proviđenih kliznim vratašcima, kao i slobodno krovište kroz koje između rogova prekrivenih kamenim pločama i stropa zadnje etaže neometano struji zrak.
Mnogobrojni i raznorodni čimbenici: krajnja preciznost projektiranja i prefabrikacije, valjanost izvedbe, veliko tehnološko znanje, kao i korištenje tradicionalnih iskustava, omogućili su ostvarenje davnih težnji i snova Annalise Zumthor. Ona je odavno znala da se osjećaj drveta kao ljuske za tijelo može ostvariti samo u kući građenoj od drveta, takvoj koja će opravdati riječi: biti u domu.
Nakon višegodišnje potrage za primjerenom parcelom nađeno je zemljište na kraju alpskog zaselka na 1526 metara nadmorske visine, te su na strmi obronak, okomito na slojnice, postavljene dvije srodne kuće. Ona više položena Annalisina je kuća do koje se uzlazi granitnim pločama ukopanim u travu, pokraj vrta s jednostavnom ogradom za zaštitu od divljači, onakvog kakvi su vrtovi u planinskim selima, gdje povrće i cvijeće usporedo rastu. Vlasnica se raduje plodovima svog vrta, rabarbari u proljeće, kelju u jesen.
Program kuće razvija se po visini kako bi se što bolje iskoristile prednosti lokacije i kuća na neki način postala vidikovac. Promenade architecturale šetnja je od jedne do druge slike alpskog pejzaža ograničene prozorskim okvirima. Središnji boravišni prostor koji fluidno meandrira između tematskih niša, materijalni je ekvivalent načina života, a na kraju i životnih stavova svojih stanovnika. Svi materijali, uređaji, predmeti, artefakti ove kuće, nedvojbeno ukazuju na estetizaciju života, ali sigurno ne u smislu Josefa Hoffmanna, dakle ne u smislu reprezentacije rituala građanskog života. Ova kuća nema potrebe reprezentirati, ne želi nešto predstavljati, već želi nešto biti. Život u kući ne skriva se, već je otvoren prirodi i susjedstvu - u malom naselju važna je solidarnost njegovih stanovnika.
U svojoj ambivalentnosti ova je kuća uz svu otvorenost, gotovo stapanje s okolišem, isto tako i zaklon o čemu najbolje govori zimski doživljaj kuće. Jednog zimskog dana, olujni je vjetar vodoravno nosio snijeg tolikom snagom da su se prostrane staklene površine pretvorile u apstraktne slike raznih intenziteta bjeline. U istovremenom osjećaju potpune izloženosti i zaštićenosti pokazala se prava priroda ove kuće - idealno zamišljenog boravišta gotovo arhajskog karaktera.